Навигација

Adisa Bašić
Filozofski fakultet
Univerzitet u Sarajevu

10.18485/KNJIZ.2015.1.13
UDK: 821.163.4(497.6).09-1 Аликадић Б.
821.163.41.09-1 Лазић Р.

Оригинални научни чланак

Spoj erosa i humora u ljubavnoj poeziji Bisere Alikadić i Radmile Lazić: pjesme o braku, brakolomstvu i nekonvencionalnoj ljubavi

Bisera Alikadić je jedna od temeljnih figura za rekonstruisanje ženske književne historije u Bosni i Hercegovini, kao i za progovaranje o savremenoj bosanskoj književnoj produkciji. Nesvodiva je na etnonacionalne aršine (Bošnjakinja koja piše erotsku poeziju i ne bavi se temama pogodnim za aktuelni proces izgradnje nacije). Njena poezija je emancipatorska i prevratnička, a njena pozicija u književnom kanonu trajno marginalna. Partnerica i sagovornica u pjesničkom smislu joj može biti srpska pjesnikinja Radmila Lazić i zanimljivo je uporediti poetike ove dvije autorice koje pišu na istom, različito imenovanom jeziku, srpskom i bosanskom. Na njihovim tekstovima se može posmatrati kako humor postaje poetska strategija za depatetiziranje ljubavne poezije, i njeno prilagođavanje modernom senzibilitetu u kojem je sentiment postao nepristojan onako kako je nekad bila seksualnost. Humor je u poeziji ove dvije pjesnikinje u isto vrijeme i subverzivni čin koji podriva svetinje patrijarhata kao što su brak, porodica i majčinstvo.

Кључне речи:

poezija, ljubav, humor, brak

Ljubav je osjećaj jake naklonosti između dvije osobe, biohemijski proces, komunikacijski čin, psihološki i kulturni fenomen... Danas po prvi put u istoriji čovječanstva imamo i cijelu „nauku o ljubavi“,[1] a broj definicija je ogroman, u zavisnosti od aspekta sa kojeg se ovom pojavom bavimo. Skoro da bi svaki bi čovjek mogao ponuditi svoju individualnu definiciju ljubavi. Prije nego što su ­­­elektrode, skeneri i hemijske analize počeli raskrinkavati tajne ljubavi, hiljadama godina je književnost bila sredstvo da se to ljudsko iskustvo opiše, reflektira i da se o njemu progovori. Ljubav ne samo da je jedna od najvećih književnih tema nego je, prema nekim mišljenjima i „jedna od ontoloških osnova života, jednakog ranga kao što su život i smrt“.[2]

Imajući na umu historijski balast koji savremeni književnici i književnice imaju u obradi ove teme, zanimljivo je posmatrati kako se danas uopšte može pisati o ljubavi. Posebno lirika, koja je tradicionalno vezana za temu ljubavi. Lira, koja je u osnovi riječi lirika, isti je onaj instrument na kojem bog Eros od davnina prebire žice, okružen cvijećem.[3] Različite epohe su donosile svoje načine na koje se o ljubavi mislilo i govorilo, a brojni veliki umovi su se bavili ovom temom. Današnji pjesnik i pjesnikinja dakle, baštine barem dvije hiljade godina književne i filozofske tradicije unutar koje je ljubav povlaštena tema. Od Biblije, Platona i Ovidija, preko Ibn Sine, Rumija, Dantea, Petrarke, Šekspira, romantičara, modernista...

Pogledajmo kako se u okviru (post)jugoslovenskog[4] kulturnog prostora i štokavskog nariječja piše o ljubavi iz pera dvije savremene autorice, bosanske pjesnikinje Bisere Alikadić (1939) i srpske pjesnikinje Radmile Lazić (1949). Bisera Alikadić jedna je od temeljnih figura za rekonstrusanje ženske književne historije u bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i za progovaranje o savremenoj književnoj produkciji. Nesvodiva je na etnonacionalne aršine (Bošnjakinja koja piše erotsku i ljubavnu poeziju, a ne bavi se temama pogodnim za aktuelni proces izgradnje nacije). Njen humor je subverzivan, emancipatorski, prevratnički, a njena pozicija u književnom kanonu trajno marginalna.[5] Partnerica i sagovornica u pjesničkom smislu joj može biti srpska pjesnikinja Radmila Lazić, dobitnica najznačajnijih književnih nagrada u Srbiji,[6] antologičarka, urednica, deklarirana feministkinja, ali i autorica čijih knjiga u knjižarama uglavnom nema, koja je izložena oštrim mizoginim napadima u nekim srpskim medijima[7] i koja je nagrađivana za brojne zbirke ali ne i za one „nepoćudne“, najradikalnije, poput Doroti Parker bluz.

Na ovom mjestu treba ukazati na to da uprkos marginaliziranosti u dominantnoj kulturi ove autorice od devedesetih godina prošlog vijeka dobivaju značajno mjesto u radovima feminističkih kritičarki i kritičara. „Početkom devedesetih Radmila Lazić se okreće feminističkim teorijama i feminizam postaje njena umetnička ideologija koja postaje konstitutivni deo njene pesničke prakse“,[8] kaže kritičarka Dubravka Đurić, autorica većeg broja tekstova o poeziji Radmile Lazić. O Radmili Lazić pišu i Darija Žilić, Bojana Stojanović Pantović, Milana Romić. Slično se dešava i sa Biserom Alikadić. „Iako se nikada nije javno deklarisala kao feministkinja, njen angažman je posve feministički prije nego feminilan“,[9] smatra kritičar Zlatan Delić i s pravom tvrdi da je Alikadić bosanskohercegovačka autorica „od koje zapravo i započinje književno-umjetnička vrijednost ženskog književnog stvaralaštva“.[10] Feministička recepcija djela Bisere Alikadić prisutna je i u radovima Marine Katnić-Bakaršić, Ajle Demiragić, Andree Lešić Thomas, Amera Tikveše i Adise Bašić.

Radmila Lazić i Bisera Alikadić pišu na istom, različito imenovanom jeziku,[11] srpskom i bosanskom, bliske su i generacijski i po svojim poetikama, a nekada su pripadale i jedinstvenom jugoslovenskom kulturnom prostoru. U ovom radu će biti riječi o tome na koji način njih dvije tretiraju temu ljubavi: važna specifičnost koja ih povezuje (osim ranije pomenutog jezika, generacije i senzibiliteta) jeste upotreba humora u ljubavnoj poeziji, ali i tematiziranje tjelesnosti i seksualnosti, naročito ženske. Eros i humor se pojavljuju u poeziji niza južnoslovenskih pjesnika starije i srednje generacije,[12] ali obično u nekoliko pjesama, dok kod Alikadić i Lazić takve pjesme čine najveći dio ukupnog pjesničkog opusa. Njihov treći pjesnički pandan o kojem ovom prilikom neće podrobnije biti riječi, bio bi hrvatski pjesnik Ivan Slamnig (1930-2001), također autor u čijim stihovima se u velikoj mjeri javlja ludički i humorni eros.

Iako spoj poezije i humora nije novina,[13] on ostaje poprilična rijetkost kada se govori o tako velikim ontološkim temama kakva je ljubav. Šekspirovi soneti su samo jedan od svijetlih i uspjelih primjera iz svjetske književne tradicije kako humor može naći mjesto u ljubavnoj poeziji a da ta poezija ne postane puka parodija i ljubavi i lirskog diskursa. „Nemojte svrstavati humor sa larmom izdrtoga smeja. Humor je fina i prefina umetnička suština pri suprotnom kraju ali na istoj osovini sa tragikom, (...) munjeviti produkt intelekta, mašte i jezika“,[14] pisala je Isidora Sekulić. Smijati se sa ljubavlju, a ne ismijavati ljubav, to bi bio kriterij u odabiru pjesama koje su tema ovog rada. Tako je, na primjer, kod maločas spomenutog Šekspira smiješan ali i potresan onaj rastuženi Vil što u CXLIII sonetu za dragom juri kao ostavljeno čedo za majkom koja hvata odbjeglo pile. „O, svome Vilu ti se jednom vrati,/ Da bi mu mogla taj plač utišati“,[15] poručuje pjesnik svojoj voljenoj.

Prepleteni humor i eros se u južnoslovenskoj književnoj tradiciji susreću još u narodnoj usmenoj književnosti, ali ne kao suptilna lirika, već kao nesputana karnevalska proslava seksualnosti. Jedan od brojnih takvih primjera je i šaljiva pjesma o povjerljivom razgovoru majke i kćeri o sprezi seksualnosti i društvene zabrane: „Jaoj, majko, kaluđer me budi,/ On me budi, među oči ljubi!/ Oću li ga poljubiti majko?/ Ljubi, kćeri, ne bila prokleta!/ Dok je majka tvoga doba bila,/ Do zore je devet namirila/ I desetog roditelja tvoga,/ I otkala tropolu ponjavu!“.[16] Kršenje seksualnog tabua ovdje se paradoksalno predstavlja kao dužnost i obaveza. Razigrane pučke pjesme sublimiraju opšte iskustvo, one su „direktna slika svijeta koja nije posredovana intelektom“.[17] U tome je i osnovna razlika između erotske narodne poezije koju naše dvije pomenute pjesnikinje baštine i one poezije koju one pišu. Kod njih je govor o ljubavi također razigran, ludički, ali u isto vrijeme duboko promišljen, suptilan, utemeljen na književnoj tradiciji i obično eksplicitno kritičan prema patrijarhalnom društvu.

Čitajući poeziju Bisere Alikadić i Radmile Lazić uočavamo dugi niz sličnosti između njihovih pjesama, ali i neke razlike, odnosno specifičnosti u temama i poetikama svake od njih. Motivi koji se javljaju i kod jedne i kod druge pjesnikinje mogli bi se svrstati u desetak zasebnih cjelina, ali je s obzirom na obim ovog rada uputno izdvojiti i studioznije prokomentarisati tek jednu od njih, a to je „brak, brakolomstvo i nekonvencionalna ljubav“. Ostale važne skupine motiva kod obje pjesnikinje bile bi „tijelo i starenje, rezimiranje životnog iskustva, smrt,“; „Bog, bajalica, kletva“; „muza, metatekst, pjesništvo“ i „domaćinstvo i kuća“. Obje pjesnikinje u svojim opusima također imaju izvjestan broj pjesama koje tematiziraju buntovništvo, žensku solidarnost i subverzivnost ženskog smijeha, kao i onih u kojima poeziju intermedijalno povezuju sa slikarstvom i filmom.

Za potrebe ovog rada analizirano je dvanaest samostalnih knjiga Radmile Lazić i jedna antologija koju je priredila i za koju je napisala pogovor, te sedam knjiga Bisere Alikadić. Iako se u skoro svim tim knjigama javljaju pjesme koje na duhovit načit tematiziraju seksualnosti i ljubav, uočljivo je da se šaljivi erotski diskurs najčešće javlja u zbirkama Dok jesam Ciganka (Alikadić) i Doroti Parker bluz (Lazić). Kao da su obje pjesnikinje najviši stepen slobode u govorenju o ovoj temi dosegnule uzevši jezik nesputane lirske junakinje, stvorivši svoj književni alter ego, subverzivnu dvojnicu, onu koja progovara bez inhibicija i kulturnih stega. Kad Bisere Alikadić je to Ciganka: prosjakinja, gatara, trudnica, ljubavnica, žena koja otjelovljuje eros ali i ona koja se bori sa kućnim nasilnikom (jednako kao i sa policajcem) i pokušava da ga nadmudri. Kod Radmile Lazić lirska junakinja je emancipovana, artikulisana feministkinja, žena zrelih godina i bogatog seksualnog iskustva. Ona je u isto vrijeme i neko nalik na feminističku ikonu, američku književnicu Doroti Parker, ali je i njena štovateljica, nasljednica koja joj svojim stihovima pravi omaž. Dok zaigrana i koketna Ciganka podriva red, zakon, malograđanski red i racionalističke stege, Doroti Parker glas diže također protiv malograđanskog morala, ispraznih muško-ženskih veza, robovanja društvenim konvencijama i stereotipima. Objema je jedna od prvih meta njegovo veličanstvo brak.

Brak je stara institucija u kojoj odnos dvoje ljudi uređuju ili Bog ili država. Zasniva se na ugovoru, ali je od njegovog nastanka najvažnije bilo da garantuje ženinu seksualnu vjernost (mušku ne nužno: stoljećima je muško seksualno nevjerstvo bilo društveno prihvatljivo). Seksualne zabrane ženi i veličanje kulta djevičanstva, služile su u prošlosti kao „automatski sigurnosni sustav“,[18] odnosno osiguranje muškarcima da je potomstvo koje odgajaju zaista njihovo. Iako se odavno javljaju ozbiljni kritički glasovi koji preispituju brak[19] (pa i cijeli koncept monogamije), a broj samaca u razvijenim zemljama se u proteklih četrdeset godina udvostručio,[20] heteroseksualni brak još uvijek je najrašireniji način regulisanja ljubavnog i seksualnog odnosa između dvoje ljudi. Brakolomstvo je često obrađivana književna tema, krenuvši od čuvenih književnih preljubnica, Madam Bovari i Ane Karenjine, koje su svoju ljubav platile životom. Književnost danas bez zazora daje glas onima izvan zakona, preljubnicama, ljubavnicama, jednako kao i muževima spuštenih hlača. Nekad nalazi razumijevanje za sviju njih, a nekad, kao u slučaju naše dvije autorice, nalazi načina da se cijeloj situaciji nasmije, i to onim čehovljevskim smijehom izazvanim neprolaznom tragikomičnošću čovjeka i njegovog života kojim često upravlja slučaj.

Kod Bisere Alikadić razigrani eros stvara jednu vrstu panerotskog ugođaja u kojem brak nije ni ozbiljna ni dovoljna brana navali strasti. Jedna od njenih brojnih pjesama sa ovom temom je „Pokoj duši Omeru“, u kojoj ranije pominjana Ciganka dolazi izjaviti saučešće ženi svog nekadašnjeg ljubavnika. „Ko sestricu svoju/ Sad mu tješim ženu./ Pokoj duši Omeru“,[21] kaže Ciganka objašnjavajući prije toga kako njen ljubavni susret sa Omerom „Ne bješe (...) prevara“, nego dobro iskorištena prilika („Otišla mu žena kod rodbine“), koja se nažalost nije ponovila (a „Na gredi se dogodilo/, ljepše neg u perju“). Komični efekat u ovoj pjesmi počiva na selektivnosti sa kojom Ciganka pristupa u poštivanju društvenih normi: dovoljno je pristojna da ode na žalost ucviljenoj udovici, ali je ta pristojnost ranije ni najmanje ne sprečava da ljubuje sa Omerom. U sličnom tonu su i pjesme „Idem plažom“, „Grijeh i greška“, „Kletva“. Ciganka se svom oženjenom ljubavniku obraća pomirljivo, sa razumijevanjem obostrane situacije.

U pjesmi „Kurvoš pintoš“ ljubavnici se solidarišu u traženju predaha od bračnog života: „Umoriš se ti od Bajre,/ Ja od Zejne./ Svrtimo se, strtimo se./ Kućam svojim vratimo se./ Djeci slatkiš donesemo. Zejnu, Bajru zagrlimo“.[22] Oni su oboje ravnopravni partneri u brakolomstvu koje se ne posmatra ni kao tragedija ni kao nešto previše ozbiljno, već kao jedan drugarski pakt koji obome od aktera omogućava preživljavanje rutine svakodnevice. U „Kletvi“ Ciganka objašnjava različitu situaciju ljubavnice i supruge: „Ja te volim./ Ona te kune./ Strefi li te/ Na istom smo obadvije./ Ne, nije!/ Ona ti je žena/ Moraće sahranu da plati/ I ostalo.../ A ja ću samo uzdahnuti/ I svijeću ti zapaliti“.[23] Ljubavnica je kod Bisere Alikadić nešto kao povlaštena hetera,[24] ona koja razumije i sa kojom se razmjenjuju istinski važne stvari, dok je žena vezana za polje pragmatičnog, profanog.

Ljubavnica je i kod Radmile Lazić ta koja „duva u jedra/ bračne skalamerije“,[25] daje životni sadržaj i snagu za preživljavanje isprazne svakodnevice. Opšte mjesto žalopojki nezakonite partnerice je to da muškarca nema pored nje za praznike ili preko vikenda, ali Radmila Lazić te dane porodične svetinje u pjesmi „Šta fali oženjenom“ prepoznaje kao isprazne i dosadne: „Pa, on se upravo/ Tada mršti nad šniclom u tanjiru,/ Ili gunđa dok trpa torbe u prtljažnik“.[26] Patrijarhalna porodica i njeni rituali su u proučavanim pjesmama pomenutih dviju autorica predmet podsmjeha. Bračni odnosi su najčešće prikazani kao robovanje formi, okoštalom okviru koji partnerima ne donosi žuđeno zadovoljstvo. Ovakav stav prema tradicionalnim društvenim vrijednostima (heteroseksualna zakonita bračna veza obavezno krunisana potomstvom) je subverzivan, kritičan, obratnički. Kroz ljubav slobodnu od zakonskih i društvenih normi pledira se za slobodu autentičnog ljudskog iskustva i života, umjesto jeftine malograđanske imitacije.

Nešto je drugačije u pjesmama „Dok jesam Ciganka“, „Idem plažom“ i „Zimska“ u kojima Ciganka (ili Cigan, zbirka ima i nekoliko „muških“ pjesama[27]) govori o svom bračnom životu: ponekad vrlo harmoničan, ponekad turbulentan, odnos prema bračnom partneru je kod slobodoumnijih ljudi (poput lirskih figura Ciganke i Cigana) predstavljen također kao saveznički. Erotska ljubav je svaki put prepoznata kao jak kohezivni faktor u zajednici dvoje ljudi, ona je jača i od ljutnje i od sukoba, alternativa je čak i razgovoru! Kod Bisere Alikadić žena je u prvom redu ljubavnica, pa tek onda majka, društveno biće, samostalna individua. Ciganka muža mami u postelju da se zgriju nakon što je prosila na zimi i kaže: „Ne budi tu djecu noćas/ Sutra će slađe jesti./ Za nas dvoje ovo hljeba“.[28] Ovakva pjesma napisana prije četvrt stoljeća, revolucionarna je i danas u doba „helikopterskog roditeljstva“[29] i retradicionalnaliziranog odnosa prema ženi čija majčinska uloga se nanovo veliča i stavlja u prvi plan.[30] Ciganka sebe i svog muža/ljubavnika stavlja na prvo mjesto, odraslima daje preimućstvo u odnosu na djecu: njena seksualna potreba je jača od nagona za njegovanjem potomstva! Djeca mogu biti gladna, ali ne i ljubavnici kojima treba snaga za snošaj. Ljubav kako o njoj govore Bisera Alikadić i Radmila Lazić je odnos partnerstva i prožimanja, a ne društvena konvencija.

Brak je samo poznati okvir iz stvarnosti na koji se referira, ali je i porozna, propustljiva granica, a savezništvo između dva ljudska bića je mjera svih stvari. U nekim pjesmama Bisere Alikadić govori se o ljubavi koja je nekonvencionalna ne zato što je brakolomna, već zato što je na primjer muškarac mnogo godina mlađi od žene. „Kad Edip oženi majku svoju/ I s njom izrodi djecu,/ Zašto da ja ne milujem tebe/ Što sin mi možeš biti, a nisi?“[31] kaže jedna njena druga lirska junakinja (ne Ciganka), progovarajući o ljubavi zrele žene i mlađeg ljubavnika u pjesmi „Igra na pupčanoj vrpci“. Dok se obrnuta situacija tradicionalno smatra društveno prihvatljivom, čak i poželjnom, ova inverzija je nešto o čemu i sama pjesnikinja tobož dvoji, ali zapravo samo na retoričkom nivou. Njeno pitanje nije stvarna dilema da li se žena smije upustiti u takvu vezu, to pitanje i odgovor na njega nisu upućeni mladiću nego društvu koje bi ga moglo postaviti i postavlja. Ovo pitanje anticipira društvenu osudu. Međutim, panerotizam opet nadrasta konvenciju, pri čemu je autorica osviješteno kritična prema tradiciji. Lirsko ja ne samo da pristaje na takvu ljubav, nego se još duhovito stavlja u razmjere antičke tragedije i književne tradicije unutar koje je seksualni kontakt zrele žene i vrlo mladog momka prihvatljiv, za razliku od stvarnosti. Kad, dakle, čuveni tebanski kralj Edip (muškarac) može spavati sa svojom majkom i počiniti rodoskvrnuće, zašto nešto slično ne bih mogla i ja: pri tome je moj grijeh zaigranosti (igra je i u naslovu pjesme!) sa mlađim muškarcem kojeg nisam rodila, praktično zanemariv. Stih „Sin mi možeš biti, a nisi“, govori o nepostojanju latentnog (muškog) grijeha rodoskvrnuća oko kojeg su izvezao jedan od temeljnih mitova zapadne civilizacije i psihoanalize. „Sin mi možeš biti“ dovodi asocijativno u vezu majčinsku i seksualnu ljubav, podsjećajući na to da su i majke seksualna bića, ali i sugerišući da je erotska ljubav također snažna, nagonska. Pjesma završava stihovima: „Ti u podnevu svoje mlade moći,/ Ja u godinama grešnim božurima,/ Ruku pod ruku,/ Mašemo nebesima“.[32] Dvoje nekonvencionalnih ljubavnika su opet prikazani kao ravnopravni „ruku pod ruku“, veseli, ispunjeni, a njihovo mahanje nebesima je i dijeljenje radosti sa cijelim svijetom i obznanjivanje ljubavi pred svemirom. To je dakle ljubav u kojoj nema ničega skarednog, već je, naprotiv, izvor radosti par excellence.

Pjesma Radmile Lazić „Ahmatovska“ već naslovom predstavlja intertekstualni dijalog sa djelom velike ruske pjesnikinje ljubavi, slobodoumne i obožavane[33] Ane Ahmatove. Tema pjesme je također ljubav zrele žene prema mlađem muškarcu, ali lirska junakinja u ovoj pjesmi, za razliku od one kod Bisere Alikadić, svoju zrelost prikazuje sa izvjesnom gorčinom: „Kod tebe proleće je u jeku,/ Meni jesen stiže na prag./ Još su mi gležnjevi tanki,/ I kroz bluzu štrče mi bradavice./ Al ja sam sama sebi posekla krila/ I samoću prigrlila kao da grlim dete“.[34] Motiv majčinstva se javlja i ovdje, ali ljubav jaka poput majčinske nije upućena ljubavniku, već je sa majčinskom nježnošću prigrljena ona teška egzistencijalna samoća protiv koje je ljubav jedini (mada nepouzdani) lijek. Ova samoća je kod Radmile Lazić izabrana i neotuđivo svoja, ona nije ni usud ni kazna. Lirska junakinja se i u ovoj pjesmi obraća mlađahnom ljubavniku kojem poručuje da brak nije ono što nju zanima. Brak je opet predstavljen kao nešto drugorazredno, kao označitelj za život bez istinskog erosa: „Vjenčanicu i velove daj drugoj./ Meni: ljubav, uzdah, celov -/ To sam ti govorila/ Al ti me nisi čuo“. Ovaj mladi ljubavnik ne bira da korača „ruku pod ruku“ već kalkuliše, razmišlja, oteže, oglušuje se na ljubavni zov i svojim sitnim računom dokida šanse za ljubav: „Mislio si to gromovi tuku./ Skupio si se, stao pod strehu,/ Čekao da prođe pljusak./ Al u tom prođe i ljubav,/ Šibana olujom, vetrom.“ Strastvena erotska ljubav ovdje je efektno prikazana slikom vremenske nepogode, nečega što je izvan ljudske kontrole. Čekati da pljusak prođe je racionalna, pragmatična odluka, zdravorazumski je izabrati da ne pokisnemo, ali takav pragmatizam je, sugeriše pjesnikinja, za afektivni život poguban.

Radmila Lazić u bitno strožijem tonu nego Bisera Alikadić tretira temu braka i brakolomstva, čestu u njenoj poeziji („Brak“, „Bračna postelja“, „Preljubnička balada“, samo su neki od naslova pjesama Radmile Lazić). Iz perspektive njenih lirskih junakinja, brak nije samo nevažna, lako zanemariva konvencija, nego je retrogradna opresivna forma lišena bilo kakve sadržine. Pri tome opresivna i za ženu i za muškarca koji bira mediokritetski život u mediokritetskoj zajednici. Supruge su po pravilu nedostojne, inferiorne suparnice lirskoj junakinji, loše sagovornice svojim muževima: one su tip konzervativne žene koja zadovoljava društvenu normu i stupa u brak, ali time nikome ne donosi sreću. Supruga je kod Radmile Lazić metafora žene koja je odustala od svojih talenata i snova i pretvorila se u „vernu ljubu oborenog pogleda“.[35] Gruba ironija na granici sarkazma je glavno stilsko sredstvo kada se govori o braku: „Dosta, vaših zamrznutih talenata/ Što se krčkaju u loncu Njegovog omijenog jela./ Vaše crne džigarice i pohovanog mozga./ Vaših praznih kreveta i uglancanog parketa/ Po kome klizi mesečina/ Umesto šekspirovske životinje s dvoje leđa/ Nemam ništa s vama“[36] kaže njena Doroti u pjesmi „Evergreen“. Jezik domaćinstva, recepata i kuhinje vrlo često se koristi kod Radmile Lazić,[37] uglavnom u ironičnom kontekstu kao i ovdje. Džigerice i pohovani mozak su i jela koje smjerne ženice serviraju svojim muževima, ali i metafore ženskog tijela i intelekta žrtvovanog radi muža i porodičnog života. „Nemam ništa s vama“, govori ova lirska junakinja raznim patrijarhalnim ženama, usjedjelicama, vječnim udovicama, narikačama i svim ostalima koje muško-ženski odnos vide isključivo kao lukavu igru moći u kojoj na kraju ipak žrtvuju i sebe i svoj integritet. Lirska junakinja se ne solidariše sa ovakvim ženama već se, naprotiv, jasno distancira, afirmišući žensku snagu i individualnu slobodu kao temeljno načelo: „Igračica sam na trapezu,/ Hodačica po žici, ukrotiteljica lavova.“ Snaga i hrabrost su alternativa neurotično uglancanim podovima, na kojima nema životinje s dvoje leđa, tog drevnog prizora dva ljudska tijela spojena u seksualnom činu.

U nekim pjesmama Radmila Lazić daje glas suprugama, ali i ako se sa tom promjenom vizure promijeni način na koji se vidi udata žena, sama institucija braka ostaje stratište ljudskih duša. U takve pjesme spada i „Zadovoljno prase“. Lirski subjekt je ovaj put nedavno porođena žena: „Deca mi kao kengurici vise oko pasa“, slikovito kaže pjesnikinja, „Ti me povaljuješ kao da sam klada./ Mirišem na znoj i zapršku./ Haljine mi flekave od kašica i specijaliteta,/ Od sperme i sopstvenog mleka“.[38] Porodica je političko pitanje[39] kao i brak, odnosi moći i borba za ravnopravnost i počinju u ovoj osnovnoj jedinici društva, kakav god ona imala oblik. Otud nije čudo da se feministička autorica poput Radmile Lazić pomno bavi upravo ovim temama. Mlada majka iz pjesme pokušava da vrati kompleksnost svog bića, da se izvuče iz reduciranosti na mašinu za rađanje: njoj treba izlazak, zabava, rehabilitovanje sopstvene seksualnosti. „Zaželela sam se očiju koje gutaju/ Kao da sam kolačić s medom/ A ne pihtije s mesom“.[40] Još jednom je jezik domaćinstva iskorišten u stihu, kao jasna metafora privlačnosti i slatkoće slobodnog, individualnog života i prizemnosti svakodnevice. „Samo ću da flertujem, neću u krevet“,[41] kaže mlada supruga mužu i time pjesnikinja podcrtava značaj jezika kao „stvarnog polja erotizma, a ne pukog sredstva za dospijevanje u to polje“.[42]

Nakon povlačenja detaljnijih paralela i analiziranja sličnosti u poetikama Bisere Alikadić i Radmile Lazić, u nastavku će biti riječi o još nekim motivima i pristupima koji se javljaju samo kod jedne, odnosno kod druge autorice. Kod Radmile Lazić je tako veoma česta otvorena pobuna protiv književnih i općenito ljubavnih klišea, dok se kod Bisere Alikadić ova vrsta oštrog, na momente sarkastičnog, intertekstualnog obračunavanja sa bajkama, pastoralama, i popularnom kulturom ne javlja. Lirska junakinja Radmile Lazić bi radije da joj „srce potpeticama zalupa,/ A ne da se vuče u kućnim papučama/ Kao operska diva koja je izgubila glas/ Ponavljajući jednu istu ariju:/ Amore mio, Amore mio.../ Kao pokvarena ploča.“[43] „Bez metafora, gospodičiću!“[44] obratiće se mlađahnom udvaraču u pjesmi „Lirske posledice“, a u pjesmi „Doroti Parker bluz“ ona jednostavno i otvoreno kaže „Ne treba mi nikakvo piće,/ Nikakva muzika, ni bla-bla./ Ono što hoću to je dobra ševa.“[45] Jezik u kojem nema okolišanja je prikladan za žensko osvajanje u kojem također nema okolišanja: iz poezije je svjesno prognano sve što bi ličilo na otrcanu konvenciju govora o ljubavi.

Raspon tradicionalnih ljubavnih klišea sa kojima se valja razračunati kod Radmile Lazić je širok i raznolik, od Hamleta kojem se u pjesmi „Smaknuća“ ironično poručuje „Kasno se rodih, i s viškom godina,/ Moj Hamlete,/ Da bih bila bubuljičava Ofelija.“[46] pa do opisa idiličnih, ali u isto vrijeme i kičastih ljubavničkih ljetovanja u kojima su uzvišene ljubavne emocije izjednačene sa profanom ponudom u primorskom restoranu: „Jegulje, rakovi, lenjost/ čak i zagrljaji- naizmeničan meni!“.[47] Lirsko ja u prvoj pjesmi odbija da bude lijepa prozračna ludača koja će zbog svoje tragične sudbine pjesnicima i slikarima poslužiti kao inspiracija. „Bubuljičava Ofelija“ je sintagma kojom se jasno odbacuje glorifikovanje mladosti i nevinosti, nego se iz perspektive zrele žene poručuje „Radije bih da mi haljinu skineš (...) radije bih to smaknuće,/ Večnost tvojih ruku na mom vratu“.[48] Umjesto mladalačke zaljubljenosti, afekta i psihotičnog[49] skončavanja, zahtijeva se seksualni, partnerski odnos dva subjekta, dva odrasla ljudska bića. Takvo sjedinjavanje i orgazmička tjelesna ljubav (smaknuće iz naslova ovdje doziva termin za ekstazu mala smrt) put su u vječnost, prevazilaženje sopstvene smrtnosti i one egzistencijalne odvojenosti i usamljenosti individue koja, kako kaže From (Fromm), može biti prevaziđena samo ljubavlju.[50] Ali ne ljubavlju koje je otrcani kliše, nego kompleksnom, punokrvnom i višedimenzionalnom vezom između dvije individue. Dakle ne simbiotičkim interpersonalnim sjedinjenjem, nego ljubavlju koja je „zreli odgovor na problem egzistencije“.[51]

Žabac je, slično kao i pjesme „Iz Pepeljugine zaostavštine“[52] jasna aluzija na naslijeđe bajki, ali fizički obračun sa tim žapcem je zapravo potiranje klišea o smjernoj princezi koja zarobljenog princa spašava čarolijom svog poljupca. „Spljošten i raskrečen./ Zelen./ Sa štiklom u srcu ležiš na pločniku/ (...) Dosta je bilo/ Kreketanja i brčkanja/ U baricama metafora./ Sad malo lezi mrtav.“[53] Ova metonimijska štikla je tu u značenju samosvjesne, emancipirane, seksualno oslobođene žene. Povik „Dosta je bilo“ ima dva adresata: jedan je individualni muškarac, neodlučan i pun ispraznih riječi, onaj koji iznevjerava na ravni jezika („Draga... itd.“) pa je otud upoređen sa zelenim ljigavim stvorom. Drugi adresat je višestoljetna tradicija ispraznog ljubavnog govora koja se pjesničkim postupkom Radmile Lazić dokida: ova pjesnikinja izravno govori o bolu, licemjerju, prijetvornosti i mnogim drugim mračnim stranama ljubavi i ljubavnog života. „Sad malo lezi mrtav“, replika je u maniru Prljavog Harija ili kakvog junaka iz vesterna koji je upravo ubio svog rivala i otpuhnuo dim sa vrha svoje revolverske cijevi. Ovaj maskulini, testosteronski diskurs pjesnikinja i na ovom i na brojnim drugim mjestima u svojoj poeziji, usvaja sa ironijom. Pogrešno bi bilo misliti da je to puka zamjena mjesta, postajanje (stereotipnim mačo) muškarcem.[54] Ovo je suptilni signal kojim njeno lirsko ja kaže da je takav maskulini diskurs moguće upoznati i usvojiti jer to nije nikakav autentično muški pogled na svijet već konstrukt, maska iza koje može stati biće bilo kojeg roda.

Obračunavanje sa književnim ljubavnim klišeima je samo jedna od specifičnosti poezije Radmile Lazić u odnosu na poeziju Bisere Alikadić. Tu su također korištenje jezika i metaforike iz polja ekonomije, te uvođenje historijskih i političkih motiva (logor, izgnanstvo, viza, tijelo kao domovina, ljubavni jadi kao izgubljene bitke starog generala...). U poeziji Radmile Lazić ironijski humor je britak ne samo kad se govori o tjelesnoj ljubavi nego i kad se govori o preostala dva temelja ljubavnog odnosa a to su privrženost i bliskost.[55] U pesmi „Voleti“ pjesnikinja nabraja šta sve voli na ostarjelom partneru, „sede vlasi“, „reumatizam i kašljucanje“, „veštačku vilicu u čaši“, i to „Već sada,/ mnogo godina unapred.“[56] Bijeg od sentimentalizma je za ovu pjesnikinju imperativ, a stihovi se depatetiziraju upotrebom pomalo skarednih detalja kakvi su plastični zubi: ti zubi su istovremeno i metafora tijela koje stari, treba nadomjestke, ali su i simbol bezrezervne intimnosti i razotkrivanja među višegodišnjim partnerima. Dakle i najtankoćutnija ljubav, a ne samo brak, u pjesmama Radmile Lazić prikazuje se uz strogo doziranje sentimenta: dvadeset i šest stihova sa detaljima iz staračkog života i tek u posljednja dva stiha poenta koja otkriva snažne emocije i obećanje da će te emocije trajati. Ljubav je kod Radmile Lazić ta koja je nepristojna: Rolan Bart u „Fragmentima ljubavnog govora“ izdvaja figuru opscenosti i kaže, „Nije više seksualno ono što je nepristojno, nego sentimentalno - cenzurisano u ime onoga što je, zapravo, samo drugi moral.“[57] Moral Radmile Lazić je feministički (raskida se sa idejom ženske sentimentalne bolećivosti), a njen prezir prema ljubavnom patosu je prezir modernog pjesnika koji se oslobađa balasta potrošenih konvencija i višestoljetne tradicije ljubavnog pjesništva.

Dok je kod Radmile Lazić ljubav političko pitanje jer je potencijalni put u neslobodu i brak, taj „udobni koncentracioni logor“,[58] kako bi rekla Beti Fridan (Betty Friedan), kod Bisere Alikadić je ljubav panerotska, nekonvencionalna, vezana za osjećaj čiste radosti i nesputanog užitka. Eros njene lirske junakinje odgovara ženskoj seksualnosti kako je vidi Lis Irigaraj (Luce Irigaray): „Žena ima seksualne organe manje više svuda. Ona nalazi užitak gotovo na svakom mjestu... Geografija njenog užitka je raznovrsnija, višestruka u različitostima, složenija, suptilnija nego što se općenito smatra“.[59] Tako u pjesmi „Udaću se“ Ciganka Bisere Alikadić kaže: „Udaću se, majko,/ Za drvo kestenovo,/ Visoko je i široke ruke ima./ Listovi mu kao šake sa prstima“.[60] Stasito drvo kao ljubavnik i ženik je moćna, začudna i sasvim uvjerljiva modernistička slika, a zahtjev za ovakvim mladoženjom je još jedno plediranje za slobodu i nesputanost društvenim okovima. Priroda je pozornica za sveprisutnu ljubav i u stihovima: „Nasred polja, nasred stola,/ Lubenica se razdjevičila./ Ljubi se sa nebom/ I podaje se svemu živom“.[61] Raspolovljena lubenica je metafora žene i njenog „kosmičkog“[62] libida, spremnosti da se izloži pogledima, i podaje cijelom svijetu a ne samo jednom ljubavniku. Slična radost je opjevana i u „muškoj“ pjesmi Ciganina koji voljenoj poručuje: „Da sam mačak,/ A ti poljski miš,/ Da te jurim do pšenice zrele./ Ništa da ti ne učinim/ Osim da ti ljubim/ Obraščiće vrele“.[63] Ova igra „mačke i miša“ nije ni nalik na konformizam i taktiziranje u braku, nego je erotski lov, na radost oboje učesnika. Opasnost da bude pojeden koja ovog miša vreba nije stvarna, već podrazumijeva erotsko spajanje, a autorica, naravno, asocijativno računa na trajnu spregu hrane i seksualnosti.

Komparativno čitanje poezije Radmile Lazić i Bisere Alikadić višestruko je plodotvorno. U tom procesu čiji je rezultat i ovaj tekst, u isto vrijeme se otkrivaju sličnosti dva jaka autorska glasa ali i individualne specifičnosti poetike svake od njih. Srpska i bosanska pjesnikinja na slične načine tretiraju teme braka, brakolomstva i ljubavi, traže alternativu potrošenoj bračnoj monogamiji i zagovaraju ljudsku slobodu. Ljubav kod njih obje jeste put spajanja i ostvarenja dvije individue (a ne u Platonovom smislu, spajanje dvije polovine bića), ali je i potencijalna klopka. Brak je u najboljem slučaju efemerija koja nema ni praktičnu ni simboličnu vrijednost, a stvarni kontakt dva bića u svrhu prevazilaženja egzistencijalne samoće, rijedak je, dragocjen i nevezan za instituciju. Humor koji je toliko rijedak u obrađivanju (a ne parodiranju) ljubavne teme, ovdje se javlja kao moćno sredstvo podrivanja patrijarhalnih svetinja (brak, porodica, majčinstvo...). Humor je i način da se sentimentalnost vrati u igru, da se o dubokim emocijama progovori na način koji nije bolećiv, patetičan i sa aspekta modernog senzibiliteta – nepristojan. Seksualnost u poeziji ove dvije autorice nije tabu, kao što ni ljubav nije tabu. Spoj smijeha i erosa je kreativan način da se progovori o krupnoj, suštinskoj, toliko puta iznova obrađivanoj temi ljubavi.


[1] Su Džonson, „Emocije u fokusu“, u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans (Novi Sad: Psihopolis, 2014), str. 343.

[2] Dmitri Leontijev, „Zrela ljubav“, u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans (Novi Sad: Psihopolis, 2014), str. 322.

[3] Miloš N. Đurić, „Napomene i objašnjenja“ U Gozba ili O ljubavi, Platon. (Beograd: Dereta, 2008), str. 154.

[4] Ova zagrada otud jer su njihove pjesme nastajale u decenijama prije i poslije raspada Jugoslavije

[5] Bisera Alikadić npr. nije dobila najznačajniju nagradu za poeziju u BiH Bosanski stećak (nagradu nije dobila niti jedna bh. pjesnikinja), ona nema sabrana pa ni izabrana djela, a kritičari su je često ocjenjivali kao osrednju čak i kad su je formalno hvalili: npr. na koricama zbirke „Drhtaj vučice“ je kao propagandni tekst dat izvod iz recenzije Tvrtka Kulenovića u kojem stoji da je njena poezija osrednja, starinska, nesavremena, previše „ženska“, napisana uvijek na isti način. 

[6] „Milan Rakić“, „Desanka Maksimović“, „Vasko Popa“, „Laza Kostić“, „Vladislav Petković Dis“...

[7] Protiv E-novina i Pere Lukovića pjesnikinja je čak podigla i sudsku tužbu.

[8] Dubravka Đurić, Politika poezije. (Beograd: AŽIN, 2010), str. 25.

[9] Aida Spahić ... [et al.], Zabilježene: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku. (Sarajevo: Sarajevsko otvoreni centar; Fondacija Cure, 2015), str. 151.

[10] Aida Spahić ... [et al.], Zabilježene: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku. (Sarajevo: Sarajevsko otvoreni centar; Fondacija Cure, 2015), str. 149.

[11] Jezik je ovdje shvaćen kao „organski idiom“; u ovoj tvrdnji o jednom različito imenovanom jeziku se pozivam na lingviste Josipa Baotića i Snježanu Kordić: Baotić, Josip. „Standardni jezici štokavskog nariječja“. http://www-gewi.uni-graz.at/gralis/gralisarium/1998/Josip_Baotic_1998.html (preuzeto 10. 09. 2015) i Kordić, Snježana. Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux, 2010.

[12] (Zvonimir Mrkonjić, Enes Kišević, Milko Valent, Dražen Katunarić, Mirjana Stefanović, Katalin Ladik, Judita Šalgo, Ilija Ladin...)

[13] Salvatore Attardo (ed), Encyclopedia of Humor Studies. Volume 1. (Thousand Oaks, CA: Sage publications, 2014), str. 580.

[14] Isidora Sekulić u Popa, Vasko. Urnebesnik: zbornik pesničkog humora: uvodna reč: mali rečnik humora: crteži. (Beograd: Nolit, 1960), str. 11.

[15] Vilijam Šekspir. Soneti. Preveo Stevan Raičković. (Beograd: Institut za ekonomiku i finansije, 2009), str. 289.

[16] Vuk Stefanović Karadžić. Erotske narodne pesme. (Beograd: Prosveta, 2007), str. 46.

[17] Klotz. Geschlossene und offene Form im Drama. (München; Wien [u.a.]: Hanser, 1980), 192. str.

[18] Susan Squire. Ne uzimam: sporna povijest braka. (Zagreb: Algoritam, 2012), str. 35.

[19] O tome detaljnije kod Lidija Vasiljević, „Feminističke kritike pitanja braka, porodice i roditeljstva“, u Neko je rekao feminizam, urednica Adriana Zaharijević (Beograd: Heinrich Boell Stiftung, 2008), str. 94-118.

[20] Paskal Lardelje, „Ljubav preko interneta“ u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans (Novi Sad: Psihopolis, 2014), str. 388.

[21] Bisera Alikadić. Dok jesam Ciganka. (Sarajevo: Oslobođenje Public: Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1991), str. 82.

[22] Bisera Alikadić, Dok jesam Ciganka. (Sarajevo: Oslobođenje Public: Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1991), str. 133.

[23] Bisera Alikadić, Dok jesam Ciganka. (Sarajevo: Oslobođenje Public: Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1991), str. 69.

[24] Opširnije o fenomenu hetere kod Laura Kipnis, Protiv ljubavi. Zagreb: Algoritam, 2006.

[25] Radmila Lazić, Magnolija nam cveta itd. (Zaječar: Matična biblioteka „Svetozar Marković“, 2009), str. 68.

[26] Ibidem.

[27] Postupak konstruisanja muškog i ženskog glasa koristi i Radmila Lazić u zbirci Priče i druge pesme

[28] Bisera Alikadić, Dok jesam Ciganka. (Sarajevo: Oslobođenje Public: Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1991), str. 54.

[29] Carl Honore, Pod pritiskom: spašavanje naše djece od kulture hiperroditeljstva. (Zagreb: Algoritam, 2009), str. 13.

[30] Elisabeth Badinter, Sukob: kako ideal savremenog majčinstva ugrožava položaj žene. (Zagreb: Algoritam, 2013), str. 10.

[31] Bisera Alikadić. Odmotavanje do kalema: izbor pjesama. (Sarajevo: Dobra knjiga, 2015), str. 165.

[32] Ibidem.

[33] Njeni biografi redovno spominju da je imala dugi niz zanimljivih i poznatih ljubavnika, te da je bila poznata kao šarmantna žena i miljenica u društvu.

[34] Radmila Lazić, Iz anamneze. (Beograd: Rad, 2000), str. 38.

[35] Radmila Lazić, Doroti Parker bluz. (Brograd: Prosveta, 2004), str. 7.

[36] Ibidem.

[37] Radmila Lazić se i sama deklariše kao štovateljica Emili Dikinson, američke pjesnikinje koja je jezikom domaćinstva iskazivala metafizičke spoznaje: u skladu sa svojim vremenom i društvenim kontekstom Lazić koristi takav jezik ali uglavnom ironično, u neočekivanim sintagmama, sve skupa na način koji je radikalno feministički, kritičan prema skučenosti svijeta svedenog na četiri zida.

[38] Radmila Lazić, Doroti Parker bluz. (Beograd: Prosveta, 2004), str. 27.

[39] Satz, Debra, "Feminist Perspectives on Reproduction and the Family", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2013 Edition), Edward N. Zalta (ed.), <http://plato.stanford.edu/archives/win2013/entries/feminism-family (preuzeto 15. 08. 2015)

[40] Radmila Lazić, Doroti Parker bluz. (Brograd: Prosveta, 2004), str. 27.

[41] Ibidem.

[42] Shoshana Felman, The Scandal of the Speaking Body. (Stanford: Stanford University Press, 2003.), str. 15.

[43] Radmila Lazić, Doroti Parker bluz. (Brograd: Prosveta, 2004), str. 61.

[44] Radmila Lazić, Doroti Parker bluz. (Brograd: Prosveta, 2004), str. 55.

[45] Radmila Lazić, Doroti Parker bluz. (Brograd: Prosveta, 2004), str. 9.

[46] Radmila Lazić, Srce međ zubima. (Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović: Narodna biblioteka Srbije: Srpska književna zadruga, 2003), str. 134.

[47] Radmila Lazić, Srce međ zubima. (Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović: Narodna biblioteka Srbije: Srpska književna zadruga, 2003), str. 104.

[48] Radmila Lazić, Srce međ zubima. (Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović: Narodna biblioteka Srbije: Srpska književna zadruga, 2003), str. 134.

[49] Kineski psiholog i seksolog Emil Ng Man Lun smatra da bismo u školi trebali imati praktični predmet ljubavi, a ne učiti se o ljubavi samo iz književnosti koja ljubav ili unižava prikazujući je kao psihozu, ili je pretjerano glorifikuje. Emil Ng Man Lun, „Graditelji ljubavi i seksa“ u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans (Novi Sad: Psihopolis, 2014), str. 43.

[50] Erih From, Umeće ljubavi. (Beograd: Libretto, 2013), str. 30.

[51] Ibidem.

[52] Radmila Lazić, Magnolija nam cveta itd. (Zaječar: Matična biblioteka „Svetozar Marković“, 2009), str. 72.

[53] Radmila Lazić, Srce međ zubima. (Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović: Narodna biblioteka Srbije: Srpska književna zadruga, 2003), str. 44.

[54] Kako to interpretira na primjer Stevan Bradić, „Saloma našeg doba“ u Poezija Radmile Lazić, priredilaAna Ćosić-Vukić (Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović, 2005), str. 105.

[55] Robert Dž. Sternberg, „Šta znači Volim te?“ u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans (Novi Sad: Psihopolis, 2014), str. 24.

[56] Radmila Lazić, Najlepše pesme Radmile Lazić. (Beograd: Prosveta, 2003), str. 23.

[57] Rolan Bart, Fragmenti ljubavnog govora. (Loznica: Karpos, 2011), str. 206.

[58] Citirano prema: Lidija Vasiljević, „Feminističke kritike pitanja braka, porodice i roditeljstva“ U Neko je rekao feminizam. Urednica Adriana Zaharijević, (Beograd: Heinrich Boell Stiftung, 2008) str. 105.

[59] Citirano prema: Zdenko Lešić, „Feministička teorija i kritika“ U Suvremena tumačenja književnosti. urednik Zdenko Lešić, (Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2006), str. 447.

[60] Bisera Alikadić, Dok jesam Ciganka. (Sarajevo: Oslobođenje Public: Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1991), str. 16.

[61] Bisera Alikadić. Odmotavanje do kalema: izbor pjesama. (Sarajevo: Dobra knjiga, 2o15.), str. 35.

[62] Termin Elen Siksu (Helene Cixous) citirano prema: Lidija Vasiljević, „Feminističke kritike pitanja braka, porodice i roditeljstva“ U Neko je rekao feminizam. Urednica Adriana Zaharijević, (Beograd: Heinrich Boell Stiftung, 2008) str. 105.

[63] Bisera Alikadić, Dok jesam Ciganka. (Sarajevo: Oslobođenje Public: Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1991), str. 95.

Литература:

Poezija:

Alikadić, Bisera. Drhtaj vučice. Sarajevo: Svjetlost, 1981.

Alikadić, Bisera. Pjesme. Sarajevo: Veselin Masleša, 1988.

Alikadić, Bisera. Dok jesam Ciganka. Sarajevo: Oslobođenje Public: Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 1991.

Alikadić, Bisera. Knjiga vremena. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 1999.

Alikadić, Bisera. Ludi kamen. Zenica: Vrijeme, 2002.

Alikadić, Bisera. Zviježđe tikava. Sarajevo: Šahinpašić, 2013

Alikadić, Bisera. Odmotavanje do kalema: izbor pjesama. Sarajevo: Dobra knjiga, 2015.

Lazić, Radmila. Noćni razgovori. Beograd: BIGZ, 1986.

Lazić, Radmila. Istorija melanholije. Beograd: BIGZ, 1993.

Lazić, Radmila. Iz anamneze. Beograd: Rad, 2000.

Lazić, Radmila, prir. Mačke ne idu u raj: antologija savremene ženske poezije. Beograd: K. V. S., 2000.

Lazić, Radmila. Najlepše pesme Radmile Lazić. Beograd: Prosveta, 2003.

Lazić, Radmila. Srce međ zubima. Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović: Narodna biblioteka Srbije: Srpska književna zadruga, 2003.

Lazić, Radmila. Doroti Parker bluz. Brograd: Prosveta, 2004.

Lazić, Radmila. Poljubi il ubi. Čačak: Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis“, 2004.

Lazić, Radmila. Zimogrozica. Beograd: Narodna knjiga, 2005.

Lazić, Radmila. In vivo. Beograd: Narodna knjiga, 2007.

Lazić, Radmila. Magnolija nam cveta itd. Zaječar: Matična biblioteka „Svetozar Marković“, 2009.

Lazić, Radmila. Misliti sebe. Vršac: Književna opština Vršac, 2012.

Lazić, Radmila. Crna knjiga. Kraljevo: Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, 2014.

Karadžić, Vuk Stefanović. Erotske narodne pesme. Beograd: Prosveta, 2007.

Šekspir, Vilijam. Soneti. Preveo Stevan Raičković. Beograd: Institut za ekonomiku i finansije, 2009.

Kritička literatura:

Attardo, Salvatore (ed): Encyclopedia of Humor Studies. Volume 1. Thousand Oaks, CA: Sage publications, 2014.

Badinter, Elisabeth. Sukob: kako ideal savremenog majčinstva ugrožava položaj žene. Zagreb: Algoritam, 2013.

Bart, Rolan. Fragmenti ljubavnog govora. Loznica: Karpos, 2011.

Bormans, Leo, ur. Svetska knjiga o ljubavi. Novi Sad: Psihopolis, 2014.

Ćosić- Vukić, Ana, prir. Poezija Radmile Lazić. Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović, 2005.

Džonson, Su. „Emocije u fokusu“, u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans, str. 342.-345. Novi Sad: Psihopolis, 2014.

Đurić, Dubravka. Politika poezije. Beograd: AŽIN, 2010.

Epštejn, Mihail. Filozofija ljubavi: ljubav u pet dimenzija. Sremski Karlovci; Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2012.

Felman, Shoshana. The Scandal of the Speaking Body. Stanford: Stanford University Press, 2003.

From, Erih. Umeće ljubavi. Beograd: Libretto, 2013.

Hodel, Robert, Hrsg. Darstellung der Liebe in bosnischer, kroatischer und serbischer Literatur: Von der Renaissance ins 21. Jahrhundert/ Prikaz ljubavi u bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj književnosti. Od renesanse do danas. Frankfurt am Main: Peter Lang, 2007.

Honore, Carl. Pod pritiskom: spašavanje naše djece od kulture hiperroditeljstva. Zagreb: Algoritam, 2009.

Kipnis, Laura. Protiv ljubavi. Zagreb: Algoritam, 2006.

Klotz, Volker. Geschlossene und offene Form im Drama. München; Wien [u.a.]: Hanser, 1980.

Kordić, Snježana. Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux, 2010.

Lardelje, Paskal. „Ljubav preko interneta“ u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans, str. 388.-390. Novi Sad: Psihopolis, 2014.

Leontijev, Dmitri. „Zrela ljubav“, u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans, str. 322.-325. Novi Sad: Psihopolis, 2014.

Lešić, Zdenko. „Feministička teorija i kritika“. U Suvremena tumačenja književnosti. urednik Zdenko Lešić, str. 420-455. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2006.

Luman, Niklas. Ljubav kao strast: prilog kodiranju intimnosti. Sremski Karlovci; Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2010.

Ng, Emil Man Lun, „Graditelji ljubavi i seksa“ u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans (Novi Sad: Psihopolis, 2014.), str. 39-44.

Platon. Gozba ili O ljubavi. Beograd, Dereta, 2008.

Popa, Vasko. Urnebesnik: zbornik pesničkog humora: uvodna reč: mali rečnik humora: crteži. Beograd: Nolit, 1960.

Spahić, Aida... [et al.]. Zabilježene: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku. Sarajevo: Sarajevsko otvoreni centar; Fondacija Cure, 2015.

Squire, Susan. Ne uzimam: sporna povijest braka. Zagreb: Algoritam, 2012.

Sternberg, Robert Dž. „Šta znači Volim te?“ u Svetska knjiga o ljubavi, urednik Leo Bormans (Novi Sad: Psihopolis, 2014.), str. 22.-27.

Vasiljević, Lidija. „Feminističke kritike pitanja braka, porodice i roditeljstva“. U Neko je rekao feminizam. Urednica Adriana Zaharijević, str. 94.-118. Beograd: Heinrich Boell Stiftung, 2008.

Internet izvori:

Baotić, Josip. „Standardni jezici štokavskog nariječja“. http://www-gewi.uni-graz.at/gralis/gralisarium/1998/Josip_Baotic_1998.html (preuzeto 10. 09. 2015.)

Satz, Debra. "Feminist Perspectives on Reproduction and the Family", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2013 Edition), Edward N. Zalta (ed.), http://plato.stanford.edu/archives/win2013/entries/feminism-family (preuzeto 15. 08. 2015.)

Adisa BAŠIĆ
Faculty of Philosophy 
University of Sarajevo

10.18485/KNJIZ.2015.1.13
UDC: 821.163.4(497.6).09-1 Аликадић Б.
821.163.41.09-1 Лазић Р.

Original scientific article

Merging Eros and Humour in Love Poetry of Bisera Alikadić and Radmila Lazić

Bisera Alikadić is one of the key figures both in reconstructing women’s literary history in Bosnian literature as well as in speaking about contemporary literary producion. She cannot be subsumed under ethnonational categories (a Bosnian woman who writes erotic poetry and deals with topics nowhere suitable for the active process of building the nation). Her humour is subversive, emancipative, rebellious, and her position in the literary canon is permanently marginal. Poetically, her counterpart and colloqutor could be the Serbian female poet Radmila Lazić, and it is interesting to compare the poetics of these two autors who write in the same but differently named language – Serbian and Bosnian. Their lyrics demonstrate how humour works in love poetry, and what kind of love their poetry exhibits and affirms.

Кључне речи:

poetry, love, humor, marriage

На почетак странице