Navigation

Gabriela ABRASOWICZ
Wroclaw University
Poland

10.18485/knjiz.2016.1.4
UDK:821.163.42.09-2"20"
821.163.42-055.2"20"

Original scientific article

Postmodern Body as a Source of Suffering in the Works of the Youngest Croatian Female Playwrights

Embodiment and body metaphors occupy a central place in contemporary female Croatian drama. The youngest authors (born in the early 1980s) such as Lana Šarić (Meat), Diana Meheik (Rose of Jericho), Marija Škrlec (The Last Interview with a Vampire) and Dijana Protić (Transitional After Party), (re)constructed female traumatic experiences in which a special role was played by a sick, disobedient, and suffering body. The female authors attempt to verbalize and highlight physical taboos that are absent or unspoken in public discourse (literature, media, politics). The analysed plays display images of radical and violent disposition of one’s own or other’s body, descriptions of female body which does not fit in the ideal picture – sick, blocked, weak, raped, hurt, tortured, completely different from those dominating the media. As an object of social coercion, legislative measures, sexual and economic exchange, the body condemns a woman to be reduced to a bulk hanging level and devoid of personality. The youngest authors describe the female body as a site of social, political, cultural and geographical inscription, production or constitution. Croatian female playwrights devoted their dramas to the problems of the identity crisis, dehumanization, the cult of beauty and youth, (s)exploitation and other topics that escape the display due to their discord with the dominant ideological matrix.

Keywords:

body, contemporary drama in Croatia, disease, female identity, violence

Full text in Serbian only

Gabriela Abrasowicz
Sveučilište u Vroclavu
Poljska

10.18485/knjiz.2016.1.4
UDK:821.163.42.09-2"20"
821.163.42-055.2"20"

Оригинални научни чланак

Postmoderno tijelo kao izvor patnje u stvaralaštvu najmlađih hrvatskih dramskih spisateljica

Tjelesna metaforičnost zauzima središnje mjesto u stvaralaštvu hrvatskih dramskih spisateljica najmlađeg naraštaja (rođenih početkom 80-ih godina 20. stoljeća). Autorice poput Lane Šarić (Meso), Diane Meheik (Jerihonska ruža), Marije Škrlec (Posljednji intervju s vampirom) i Dijane Protić (Tranzicijski after party) rekonstruiraju ženska traumatska iskustva u kojim posebnu ulogu igra tijelo koje propada, koje pati i koje otkazuje poslušnost. Autorice pokušavaju verbalizirati i osvijetliti tjelesne tabue koji su u javnom govoru (književnom, medijskom, političkom) još uvijek prešućeni. U analiziranim dramama pojavljuju se prikazi radikalnog i nasilnog raspolaganja svojim ili drugim tijelom, opisi ženskog tijela koje se ne uklapa u idealni tip, dakle – bolesnog, blokiranog, slabog, silovanog, povrijeđenog, izmučenog – potpuno drugačijeg od onih koja vladaju medijskim prostorom. U dramama koncipiranim kao politički angažiranim, kreativnim i feminističkim reakcijama na problem nasilja, diskriminacije i marginalizacije stigmatiziranih pojedinaca tijelo je objekt društvene prisile, zakonskih mjera i seksualne i ekonomske razmjene, te tako u mnogim reprezentacijama ono osuđuje ženu svodeći je na tjelesnu razinu i lišavajući je subjektiviteta. Najmlađe autorice opisuju žensko tijelo kao mjesto društvene, političke, kulturne i zemljopisne inskripcije, proizvodnje ili konstitucije. Umjetnice su posvetile svoje drame temama krize identiteta, dehumanizacije, kulta ljepote i mladosti, masovne (s)eksploatacije i drugim koje izmiču prikazivanju jer se ne usklađuju s dominantnom ideološkom matricom.

Кључне речи:

bolest, nasilje, suvremeno dramsko pismo u Hrvatskoj, tjelesnost, ženski identitet

Back to the top of the page